.........Stjepan Đukić Pišta rođen je 5. prosinca 1949. u Lozanu kod Virovitice. Tijekom osmogodišnjeg školovanja, pored redovitih školskih obaveza, pokazuje izrazitu crtačku i likovnu darovitost, a jednom pobjeđuje na Kotarskom natjecanju u Đurđevcu. Slikar i likovni pedagog Josip Turković upućuje mladog Stjepana u osnovne likovnsti i estetike slike i njene preobrazbe od viđenog motiva, krajolika, scene ili događanja do realiziranog likovnog djela Tu na početcima svojega slikarskog puta i sazrijevanja Stjepan Đukić Pišta spontano otkrivao svoje stvaralačke izvore, njihovu harmoniju koja humanizira svijet, dajući mu ljepotu našeg i njegovoga osobnog postojanja. Da bi što prije financijski pomogao obitelj, Stjepan upisuje srednju Ekonomsku školu, no ne prestaje slikati uz veliku podršku prijatelja i novinara, kako iz lokalnog Virovitičkog lista, tako i Večernjeg lista i VUS-a. Posebnu podršku pružao mu je "lutajući reporter" Gerhad Ledić, nastojeći mu osigurati izlaganje u priznatim galerijskim prostorima. Protivno očevoj želji kako mora ostati doma, 1968. godine, nakon završene srednje ekonomske škole u Virovitici, sa 17 godina odlazi u Zagreb sa željom da nastavi usavršavanje u likovnoj umjetnosti. Nakon dvije godine hrabrenja i priprema, 1971. upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na žalost iste godine dogodila se prometna nesreća s teškim posljedicama koje su ga udaljile od studija. Nakon ozdravljenja, nastavlja studij na Akademiji gdje upoznaje izuzetne profesore i pedagoge Ferdinanda Kulmera, Šimu Perića, Nikolu Reisera i Miljenka Stančića kod kojega boravi u slikarskoj klasi na trećoj godini studija. Tijekom studija Stjepan spoznaje svoju snažnu unutarnju imaginaciju i svijet koji ga okružuje, njegove poveznice i suprotnosti koje se prepliću, izbijajući na površinu kao snažni eho emotivnih sadržaja koje želi likovno realizirati. Godine 1974. prekida studij i odlazi na studijsko putovanje u Tawongu u Australiji. Slijedeće 1975. godine vraća se u Zagreb gdje se, zbog ekonomskih i egzistencijalnih razloga, zapošljava kao ekonomist. Nakon nekoliko godina rada kao ekonomist, upisuje se na Ekonomski fakultet u Zagrebu, smjer vanjska trgovina na kojem je diplomirao 1985. Rad u ekonomskoj struci na poslovima vanjske trgovine u kojoj je postigao zavidne rezultate, nije ga zadovoljavala. Vraća se slikarstvu i sa velikom strašču i energijom započinje rad na nekoliko ciklusa slika i sliko-reljefa velikih formata, kao originalne tehnike. Od 1986. do danas profe­sionalno se bavi likovnim radom. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Intenzivno izlaže na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i svijetu, te izvodi vrlo zahtijevne likovne kompozicije u sakralnim objektima diljem Hrvatske. Posebnost Đukićevog likovog rada su portreti, gdje se potvrdio uvjerljivošću i slikarskom ekspresivnošću, spontanošćui i likovnom gestualnošću kao jedan od najzanimljivijih hrvatskih portretista. Likovna kritika i poznati svjetski galeristi brzo ga otkrivaju, pa mu poznata Gallery Agora iz New Yorka 1997. kao svom specijalnom gostu, priređuje samostalnu izložbu odabranih radova. Godine 2000. dobitnik je "Zlatne arene" Silvestri Art Directory za ciklus "Bezvremena obzorja" kao najuspješniji virtualni debitant za 2001. godinu, izabran među deset tisuća autora. Nakon "Zlatne arene" uslijedile su stotine ponuda iz svijeta raznih ponudbenih paketa, festivala i galerija, što je za njega, kao slobodnog umjetnika bilo veliko priznanje. Ponovo odabire Australiju gdje postaje članom WAG udruge koja okuplja oko tisuću tristo umjetnika iz cijelog svijeta. U Australiji ponovo boravi od 2001. do 2004. kao gost mnogih galerija i institucija. U Hrvatskoj nastavlja plodnu suradnju s galerijam kao i u osobnom traganju kako bi ljudsku dramu pretvorio u likovnu dramu u Baladama Petrice Kerempuha Živi i radi u Velikom Trgovišću, Ravnice 89a, Tel. 049/556 881, 091/50 90 348 , 098/97 92 436.


NAGRADE

1997. NEW YORK, Agora gall. NewYork , otkupna nagrada galerije
2000. CHICHAGO, "Zlatna arena" Silvestri Art Directory, za najuspješnijeg virtualnog debitanta u svijetu


PRIZNANJA

1997. ZAGREB, Nadbiskupija, Plaketa za oltarni rad Bl.A.Stepinca
1999. KRAPINSKE TOPLICE, Bolnica - za sudjelovanje na humanitarnoj koloniji
2000. ZAGREB, Plaketa Zagrebačke Medrese za doprinos u likovnoj umjetnosti
2000. KARLOVAC, Franjevačka župa i samostan Presvetog trojstva za susret "Presveto trojstvo"
2005. PITOMAČA, Festival Podravine i Podravlja, za doprinos u realizaciji glazbenog festivala
2007. ZAGREB, Udruga "Klakson" , za 4. susret oldtimera
2008. KRAPINA, Grad, za koloniju "Sam jena je Krapina"
2008. VARAŽDIN, Biskupija, za veliku pomoć u izgradnji crkve i pastoralnog centra Trnovec
2008. KRAPINA, GFUK, za doprinos u realizaciji Glumačkog festivala
2008. KRAPINA, Grad

CIJELI OPUS U JEDNOJ SLICI?

.........Sjećamo se večeras Matka Peića, velikana povijesti umjetnosti, koji je negdje rekao kako se svaki umjetnik, svaka umjetnička duša ili osobni koncept zrcali u jednom jedinom djelu, u jednoj slici ili samo u jednoj skulpturi iz cjelokupnog opusa, ma koliko bio bogat. Pustimo sad epitete, jer kao da i danas Matko hodi usamljen po kontinentu između Velebita i Dunava, kao da je povijest umjetnosti disciplina za godišnje odmore i putovanja po moru, a on je negdje gore ostao sam. Jasno nije moguće sagledati cjelokupan čovjekov opus kroz jednu sliku ili jedno, neko drugo djelo, ali je interpretativno i pokazivački to vrlo inspirativna ideja. Stjepan Đukić Pišta uzeo je Dürerov autoportret s rukavicama iz madridskoga Prada i naslikao je novi autoportret. Čudan ogrtač, profinjene rukavice, bogata, razdrljena košulja i frigijska kapa na glavi djeluju najblaže rečeno, nestvarno. U prvom je planu ploha stola ili nekog postamenta, ili je to klupa drugog prozora, na koju dugokosi, kostimirani oslanja desnu podlakticu. Sve je nestvarno, pa čak i daleki pejzaž koji se segmentarno, s blagim kosinama uspinje prema plavom horizontu tamo daleko uz doprozornike ili rub kadra slike, svejedno. Pola milenija kasnije, iz poznatog nam galerijskog okvira, iz starog nam ambijenta i znane mizanscene, gleda nas neko drugo lice. Autoportret Stjepana Đukića Pište, samo malo više zaokrenute glave prema desnom ramenu od inspiracije, višeznačna je montaža ili parafraza. Očitavanje polivalentnosti i paralelizma može krenuti od dojma cjeline koji je samo na prvi pogled stvaran i moguć u realitetu. Vjerojatno je u Dürerovom vremenu svjetlost ulazila kroz prozor u sobu, bez obzira što on slika svjetlo koje odlazi kroz prozor. Svjetlo, osvjetljenje i prozor realiteti su za sebe, a ovako na slici promatrani traže razloge svoje nesvakodnevne montaže. Više je slika u opusu Stjepana Đukića Pište u kojima je osvjetljenje samo u službi kompozicije i slikarske interpretacije. Bitna je atmosfera i važni su svjetlosni kontrasti, a kad je sve postavljeno na svoje mjesto i dojam promatračev je kako je to sve moguće. Stjepan Đukić Pišta dovodio je na platna ljude, životinje i građevine iz različitih prostora i vremena, a nije li i autoportret Dürerov samo kolaž lika, kostima i prostora? Možemo usporediti i gradnju prostora kod dvaju slikara. Osobito po markiranju rubova formata, te kontrastiranju organskih oblika prema naglašenom ritmu od vertikala i horizontala. Prvi plan se često ponavlja kao slutnja nekog drugog, naslikanog okvira kadra, iako može biti tek jedno polje za slučajno zaboravljeni cvijet, list, ljestve ili panj. U liku prepoznajemo svjetlosni ritam, ali dama oslanja podlakticu na horizont!? Želi zagospodariti prostranstvima, negirati granice prostora i vremena ili na vodoravnim crtama očekuje labuda ili barku? Ponovno smo u Pradu i pratimo gipkosti crnih traka i pletenica u kostimu. One se skošuju, sužuju ili šire, a nama se čini kako lelujaju preko bijele podloge, a nama se promatračima čini kako obilaze ili oplahuju volumene ispod sebe pokrite. Tako je izgrađen cjelokupan opus Vasarelija, zar ne? Istina, zaista nam je ta, optička iluzija volumena moderna, pa nije inspiracija slučajna, nego svevremenska i osobito nama, našoj generaciji suvremena. Kod Stjepana Đukića Pište to su oni geometrizirani prostori ili volumeni na novijim slikama. Ponekad je pravilan raster od crtovlja i ploha samo široka naznaka prostora, a ponekad s kosinama stvara zrak volumenu i figurama. U slijedećem trenutku će se zgusnuti do detalja naborane draperije na krevetu ili do djevojačke haljine. Stjepan Đukić Pišta nije naslikao Dürerov autoportret, niti autoportret po Düreru, niti je ta slika autoportret kao Dürer, nego je to autoportret slikara, portret slikarstva. Nepisano je pravilo u povijesti kako su mnogi opusi i mnoge novine u slikarstvu nastale od vraćanja, komentiranja i stvaralačkog razgovora s velikim predčasnicima. Prema tome Stjepan Đukić Pišta slika odu slikarstvu samom. Ikonika je relativizirana, prostori i vremena se dodiruju i prožimaju, te ostaje samo radost stvaranja. Ono je jedinstvo slikarske mrlje i crte, jedinstvo svjetla i boje, a unutar okvira vlada ploha jedinstva svih prostora i svih vremena. I na kraju, kako reći najkraće tko je Stjepan Đukić Pišta? Zamislite sintezu Bacona i Freuda, s nešto Dürera, Liebmana, Habermanna, Maljevića i Vasarelija.

To je Pišta!

Kao da se postmodernizam više ne nosi, a nije ni nešto trajno! Ipak, po logici vremena i povijesti, barem će još desetak godina velike sinteze biti aktualna kvaliteta. Pa, prepustimo im se!

Đuro Vanđura, prof.

Ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora HAZU